Induction of aneuploidy by the antineoplastic drug estramustine in human lymphocytes

In vitro evaluation of the genotoxicity of ritodrine and verapamil in human lymphocytes

The aim of this study was to investigate the genotoxic effects of ritodrine and verapamil on human peripheral lymphocytes in vitro using micronucleus (MN) test. Also, fluorescence in situ hybridization (FISH) with a centromeric probe was performed to determine the origin of the induced MN. Cells were treated with 8.4 × 10(-6) M - 25.2 × 10(-4) M concentrations for ritodrine and 0.56 - 11 × 10(-5) M concentrations for verapamil, separately and combined. The MN frequencies showed increase after all treatments, but the difference between treated cells and untreated controls were found to be statistically significant only in the concentration range from 8.4 × 10(-5) M - 4.5 × 10(-4) M for ritodrine, 1.1 - 3.3 × 10(-5) M for verapamil, and in combined treatment with concentrations 8.4 × 10(-5) M + 1.1 × 10(-5) M for ritodrine and verapamil. The highest tested concentrations of both medicaments showed cytotoxic effect. Both medicaments decreased the nuclear division index (NDI) in tested concentrations. The results of FISH analysis suggest that verapamil, separately or combined with ritodrine, shows to a larger extent aneugenic than clastogenic effect.

Antineoplastic Drugs as a Potential Risk Factor in Occupational Settings: Mechanisms of Action at the Cell Level, Genotoxic Effects, and Their Detection Using Different Biomarkers

U članku je prikazana osnovna podjela antineoplastičnih lijekova prema mehanizmima djelovanja na razini stanice. Objašnjeni su mehanizmi genotoksičnosti najvažnijih vrsta lijekova koji se primjenjuju u okviru uobičajenih protokola za liječenje zloćudnih novotvorina. Navedena je važeća klasifikacija antineoplastika prema kancerogenom potencijalu, podaci o mutagenom potencijalu te je prikazana njihova podjela u skladu s anatomsko-terapijsko-kemijskim sustavom klasifikacije. Sustavno su prikazani najvažniji rezultati svjetskih i hrvatskih istraživanja na populacijama radnika izloženih antineoplasticima, provedenih u razdoblju 1980.-2009. s pomoću četiri najčešće primjenjivane metode: analize izmjena sestrinskih kromatida, analize kromosomskih aberacija, mikronukleus-testa i komet-testa. Objašnjena su osnovna načela navedenih metoda te raspravljene njihove prednosti i nedostaci. Biološki pokazatelji daju važne podatke o individualnoj osjetljivosti profesionalno izloženih ispitanika koji mogu poslužiti unaprjeđenju postojećih uvjeta rada i upravljanju rizicima pri izloženosti genotoksičnim agensima. Na osnovi prednosti i nedostataka citogenetičkih metoda zaključeno je da je mikronukleus-test, koji podjednako uspješno dokazuje klastogene i aneugene učinke, jedna od najboljih metoda dostupnih za otkrivanje štetnih djelovanja antineoplastičnih lijekova koji su u aktivnoj primjeni.